the impossibility of failure

Neke dane, kada skupim dovoljno preciznih emocija u sebi, pišem. Ne mogu točno opisati osjećaj pod kojim je ovo nastalo, ali po glavi se mota riječ poraženost.

"Jesi li ikada hodao po jajima? Ili točnije ljuskama od jaja?"

Pogledao ju je kao da su joj narasle još dvije glave - mada, da je zapravo itko drugi u pitanju, možda bi i smatrao da je poludila. "Pa... Ne.", odgovorio je s kratkom pauzom. "Ne bih rekao."

Kimnula je glavom dvaput. "Vidiš, kada je u pitanju hodanje po ljuskama od jaja, problem nije nemogućnost istog - način na koji ljuske popuštaju i slamaju se ispod tvojih nogu bez obzira na to koliko pažljivo i lagano hodaš. Nije problem osjećaj neuspjeha dok osjećaš kako pucaju pod težinom tvog tijela - nije problem spoznaja da nikada nije niti postojala šansa da ih održiš čitavima." Njen glas je bio tih, i kada je završila rečenicu prostorijom se razlila tišina.

Nagnuo je glavu u stranu, gledajući je. Zrak je bio težak, ispunjen mjesecima ako ne i godinama napetosti - ikakve - a oboje su samo sjedili tamo - nadograđivajući tu napetost. Gradeći i gradeći - na dnevnoj bazi, posebice u zadnje vrijeme. Odlučio je prekinuti tišinu, pročistio svoje grlo. Da je prostorija bila prazna, čuo bi se odjek, ovako su samo zidovi i namještaj upili svaku vibraciju.

Njegov glas je bio oprezan, kada je konačno progovorio. "Dobro, u čemu je onda problem?" Odjednom ga je zaista zanimalo, čista znatiželja.

Nasmiješila mu se, ali osmijeh nije dosegnuo njene oči, jedva da je povukao obraze. Dio takvih njenih osmijeha bi mogao smrznuti nekoga na mjestu. "Hm?", pitala je, kao da ju je prenuo iz misli.

Trepnuo je, iznenađen njenim pretvaranjem. "Rekla si da to nije samo - da hodanje po ljuskama ne sadržava probleme kao što su neuspjeh ili nemogućnost istog - šta je onda još problem?"

Nagnula se nazad u svoju stolicu, prekrižila ruke na prsima. Ako je imalo dobro zna, rekao bi da je upravo izgubila strpljenje. "Da," kratki pogled prema njemu, a pa onda pogled prema prozoru. "Problem oko hodanja po ljuskama od jaja, je taj, da to boli."

objavio/la Anisa u 26. siječanj 2012 19:32:46 | 0 komentara

marchin' on

this is what i do.

prethodni post obrisan. umjesto njega objavljujem post koji je prvotno trebao ići. obrisani post je moje tipično bitchanje kada se osjećam da su mi ruke zavezane. a nisu. nisu, niti su to ikada bile.

"Yes, the life you have is one. Yes, it can really suck sometimes, but instead constantly bitching about it, how about you start living it?"

nisam dugo pisala. kombinacija elemenata natjerala je moje prste da svrbe u potrazi za riječima. kao i uvijek, prelaskom jedne godine u drugu, imam potrebu mjenjati poneke temelje svog života. potaknuta promjenama u svom životu, i u sebi, potaknuta prevelikom količinom razmišljanja ... sjela sam pisati.

mogla bih napisati knjigu o ovom jednoga dana. možda i budem. do tad, priča počinje i završava s ljubavlju, kao i sve priče. ta priča nije za ovaj post.

ali, mogu reći ovo: u protekle dvije godine, kombinacijom događaja našla sam se u par situacija gdje sam shvaćala ovo: ostavljena sam sama sebi. spominjala sam u prethodnim postovima - moja tri kuta potpore su naglo ili postepeno nestajala kroz mjesece. kasnije sam tek shvatila da ti momenti spoznaje da se ne mogu više njima obratiti za savjet, ili pomoć ili išta drugo kako sam to znala i mogla prije, su bili presudni za ono što je tek trebalo doći.

moje zatvaranje od svih ostalih, uvjetovano nedostatkom njih troje. moja želja da netko bude tu za mene, ali to ne mogu imati, posebice kada bi se umješao moj ponos sa pitanjem: "ako si dogurala dovdje sama, možeš i dalje, zar ćeš ikoga sada zvati upomoć?" počela sam zanemarivati većinu ostalih emocija, i odlučila se baviti samo i isključivo ljutnjom. ljutnja... hah.

ljutnja je bila laka. ljutnja me tjerala dalje, držala me oštrom, činila me jačom na određeni način kao nikada prije, činila me opasnom i tjerala da neke stvari vidim ne samo sa svog stajališta, već i sa mnogih drugih.

ljutnja je isto tako donijela i tišinu. prestala govoriti u većem postotku, prestala objašnjavati samu sebe i svoje postupke. prestala ikome govoriti išta iole važno i umjesto toga svaki ispad, svaki problem, sve pretvarala u ljutnju. konačno došla do te granice ljutnje da shvaćam da ako je ikada pustim van bi vjerovatno sravnila pola grada.

usprkos svemu tome, nadala se u bolje stvari, pokušavala vidjeti ljepšu stranu. trudila se i dalje (mada s manje žara) - održavati prijateljstva i loviti male momente sreće u nadi da će klupko tih malih momenata svega dobrog nakraju dana nadjačati količinu ljutnje. uživala u minutama smijeha, dopustila da me život ponekad ponese. ali... usprkos svemu tome -

... - postala još više zatvorena na nekim drugim levelima, postala utvrda. dovela samu sebe do stupnja gdje se dogodi nešto i umjesto da u meni izazove osjećaje, ja sam hladna i mirna. stvari koje bi prije u meni izazvale izbezumljenost i danonoćno razmišljanje "što" "ali kako" i "čemu?", sada mi nisu značile niti desetinu koliko bi značile prije.

dugo vremena sam pustila da me noge vode tim smjerom. ako bi i dopustila omanjim količinama ljutnje da izađu iz mene, ništa se nije mjenjalo. privremeni ispušni ventili koji ništa ne postižu.

i onda, i onda, nešto se dogodilo i kao da je nešto puklo. bilo mi je dosta svega. nemam forse, nemam volje, dosta mi je dosta mi je dosta mi je. a onda shvaćam da ako i je nešto puklo, možda je zapravo tek onda sjelo na svoje mjesto.

s dolaskom Nove godine, podsvjesno ali i svjesno donosim par odluka. trajno brišem neke ljude iz svog života. bez riječi, bez uvjeta, ultimatuma, davanja drugih, trećih, desetih šansi - bez ičega. jednostavno sam povukla liniju proverbijalnim nožem i odrezala. dosta je bilo gledanja u prošlost. dosta je bilo dopuštavanja uspomenama da me poražavaju u sadašnjosti. isponova sam išla raditi svoju, nekim ljudima u mom životu dobro poznatu listu, po kojoj držim prijatelje na ljestvici, ali sada kategorije pomalo mjenjam i ljude selim po njoj gore dolje. ne želim više davati sebe drugima, ljudima koji traže i traže i traže a kada možebitno dođe situacija da ja trebam isto od njih nazad dobijem samo tupi osmijeh, slijeganje ramenima i isprike koje su poput praznog zraka. i onda ti isti ljudi imaju potrebu mene gledati i osuđivati za nešto što ih se definitivno ne tiče.

dosta mi je i ljutnje. maski koje imam, tj. slojeva mene ima puno. najsmiješnije je to da ću pred drugima skinuti jednu masku, pa drugu i svi će ostati bez teksta, a ja ću samo pomisliti "a imam ih još dvadeset ispod te dvije..".

opet iznova se vraćam na onu svoju dobru staru postavku svih mojih odnosa: ne zaslužuju svi tvoju brigu, tvoje povjerenje, tvoju iskrenost, pažnju i bezuvjetnu ljubav. ne svi. i ne u istom kapacitetu. ali neki ljudi, neki ljudi su, ako se mene pita, zauvijek.

shvaćam da su moje dvije kraljice, nešto što mi treba. 12 godina prijateljstva nije uzalud, i znam sa sigurnošću da ijedna od njih dvije ako se ikada odlučim nazvati bi došle bez problema, makar i u 3am. sve što treba napraviti je podići telefon ako mi to ponos dopusti. shvaćam da mi je potrebno manje od 3 minute s njima da bi se u svojoj koži osjećala kao ja.  shvaćam da mi prijateljica od jaslica znači i mjesec i zvijezde, i ne mogu vjerovati ljubavi koju osjećam prema njoj kada se sjetim sveg smijeha s njom. shvaćam da prijatelj iz zgrade je jedna od onih osoba koja dalje najbolje zagrljaje, još od njegove 14 godine, i da su sve pive/kave s njim nešto čemu se iskreno veselim, dan danas.

shvaćam da su roditelji takvi kakvi jesu, da zbog njih želim iskočiti iz kože, dok u drugom momentu vrištim od smijeha na prepirke gđe. Majke i gdina. Oca, i da je i dalje dom, s njima, zaista i znači - dom. shvaćam da je posao nužna potrebitost i da koliko god me zadnjih mjeseci umarao i činio me težom, nakraju dana me gradi karakterno, i da je većina poslovnih dana prošarana sa hrpom smijeha uz pomoć kolega.

shvaćam da ću neke ljude zadržati u mom životu (moja vjeverica, moja ćerce, moja hon, moja ribica, moj suludi, predivni, neopisivi bratić, moj "Picek", haha...) jer mi čine dobro i jer me vole kakvu jesam - jer u meni vide nešto što ja sama još ne vidim, a to mi daje snage i daje mi nade i puni me ljubavlju. shvaćam da ću neke ljude držati na daljini, jer su si to sami krivi.

shvaćam da svog Kapetana...  i dalje ne mogu staviti u samo jednu kategoriju - prijatelj, partner, više, moj vječni ocean (kako je ono išlo, lav mojoj lavici?) i ponekad sve to zajedno; i da ću se prestati truditi to isto napraviti. on je nešto posebno, kao i ostale birane pojedinke u mom životu. stavljam ih u kategorije bezuvjetne ljubavi, i mislim pomalo suludo da srodne duše ipak postoje.

svoju samokontrolu pomalo moderiram i prilagođavam za novu upotrebu. otvaram sebe, kao da rušim jedan dio svoje utvrde - za njih za njih, uvijek za njih. za ostale ostajem nepomična, odlučna, oštra, jača. ljutnje više nema toliko. ali sada ima mjesta za sve ostalo.

stvari su takve kakve jesu. u nedostatku ljutnje, moja osjetila postaju bolja, osjećam minutne detalje svega i gledam ih mirno svojim pozornim očima i sve je nekako lakše. život je takav.

možda bi i promjenila neke stvari. ali konačno prihvaćam da se neke stvari nikada neće promjeniti, posebice jer koliko god to htjela, nemam utjecaja na njih. od nekih stvari odustajem i puštam ih iz svojih ruku. neke primam još bliže, negdje ispod prsa, blizu srca i držim ih svetima, na sigurnom.

i onda, nakraju svega, misli postaju ovo:

gubitkom drugih, metaforički ili stvarno, našla sam jedan određeni sebe. a to svoje "ja" koje sam našla mi se sviđa. da, postala sam hladnija. da, postala sam sigurnija. da, postala sam jača. oštrija. više zaštitnička prema sebi, ali i prema određenim drugima. neke gluposti više ne trpim, a posebice ne vidim zašto i bi. postala sam opreznija, prestala sam vjerovati toliko ljudima, i sada uvijek promislim dvaput, triput, petput. odrezala sam dio sebe koji je pretjerano naivan i malo podrezala vlastita krila, jer ponekad moram dotaknuti zemlju. to moje novo  "ja" još nije izgrađeno dokraja, ali sviđa mi se.

a sviđa se i drugim djelovima mene. jer ako pogledam u sebe, vidim druge dijelove: - moj preponosni, tvrdoglavi, samoživi Ovan, moja neustrašiva, pomalo divlja, zaštitnička lavica, moje vječno dijete koje se igra sa svojim nožnim prstićima, moja majčinska strana koja ima onaj topli, mudri pogled u očima, moja emotivka (Rak u meni?) koja ispunjava sve ljubavne elemente mene za druge, moja žena kraljica koja još čeka svoju vladavinu - svi oni se tiho smiješe, kao da govore "tu smo ako nas zatrebaš".

život je samo jedan, i treba se živjeti. nakraju, u jednoj kratkoj sekundi svog noćnog dana, pomislim, i zaista to i mislim:

"hajde, 2012., pokaži mi što imaš. spremna sam."

objavio/la Anisa u 11. siječanj 2012 2:43:48 | 0 komentara

... my hands.

U zadnje vrijeme mi se mota određena misao po glavi. Jednom, prije dvije-tri godine, možda i više, sam metaforički postavila pitanje jednoj osobi, ako im tada pružim svoju ruku, hoće li je primiti? Nije se dogodilo. Ironije radi, ispostavilo se da ju je, čak i bez mog znanja, čak i dok sam postavljala to pitanje, već druga osoba držala moje ruke.

Ovih dana...

Moje ruke su prazne. To mi se mota po glavi. Gledam li sebe s drugim ljudima, moje ruke su uvijek nedostupne (ponekad su na moment, kratki moment položene na nečija ramena, leđa ili kosu, ali sekunde su zaista kratke) - guram ih u džepove kaputa ili hlača, prekrižim ih na prsima i gurnem ispod grudi ili ispod pazduha; okupiram ih sa svime što mi dođe u blizinu - cigarete, hrana, olovke, tipkovnica, ključevi - stalno ih s nečim okupiram. Ponekad, u tramvaju ili igdje drugdje gdje sjedim, ako ulovim krajem oka svoje dlanove okrenute prema gore, kao da nekog čekaju, naglo ih okrenem i pritisnem uz prvu dostupnu površinu, sve dok prsti ne zabole malo od sile pritiska.

Neki dan sam sjedila u tramvaju, i shvatila da mi je lijevi dlan na vrhu koljena, otvoren prema gore, ali da mi prsti lagano drhte. Istog trena sam pomaknula ruku u dno svog krila, pritisnula uz bedro i nastavila gledati van kroz prozor. Ako nitko neće držati moje ruke... držat ću ih sama? Možda i to može proći.

Bio je netko nakon njega, ali ponekad, u tihim minutama svog dana, priđe mi luda misao da moje ruke još uvijek traže njegove.

Ako postanem dovoljno psihotična i dovoljno neurotična i dovoljno depresivno-romantično-poetski nastrojena misli postanu ovakve: on je kao tihi ritam bubnja u mojim venama, i vjerovatno je istina da ću ga zauvijek imati u svom krvnom toku.

Da.

Gledam na sat, i 4:04., je. Moj rođendan. Po ne znam koji put mi se ovakve misli motaju po glavi u točno taj sat i tu minutu. Slučajnost? Možda. Možda i ne.

Znam sigurno jedno: moje ruke su prazne. I neće tako skoro doći dan kada ću dopustiti nekome da ih ispuni, jer... pa jer. Previše je još toga što (previše njega?, opet ona pita poetično) moram iz njih pustiti da bi ih netko drugi mogao primiti.

Sad... u ovakve sate, u ovakve dane, u ovakve minute - znam da je jedna stvar nešto apsolutno ugasiti. Ali sasvim druga stvar je nešto staviti na "bešumno" i nadati se svime što čini tebe da se tišina neće početi derati tebi nazad u lice.

Svatko laže. Svatko nešto skriva. Svako u sebi ima barem jednu tajnu koja nekome može slomiti srce. Bitno je znati zašto te tajne držiš za sebe. I podsjećati se na to svakoga dana.

Ja znam. Moje ruke znaju. I to je to.

objavio/la Anisa u 8. prosinac 2011 4:12:15 | 2 komentara

yesterday was hard on all of us

čini mi se da se poveća porcija mira vratila nazad u mene.

situacije od proteklih tjedan dana gdje bi inače imala totalni ispad živaca, su umjesto toga bile: udahni, izdahni, hej, sve je ok.

tjera smješak na lice.

ono što mi ujedno tjera smješak na lice je činjenica da sam vidjela jednu prijateljicu nakon dugo vremena i po prvi puta dok smo sjedile na kavi sam disala malo lakše. nedostajanje nje je gotovo nestalo. znam da neće biti lako, ali ako se obje... potrudimo, uspjet ćemo. dosta mi je gubljenja osoba iz svog života; takvih situacija. a ona znači, puno. mnogo i iznimno ponekad. tako da se iskreno nadam dobrom ishodu ovog zakopavanja sjekire između nas.

dok s druge strane...

i s njim sam mirna.

skrenut pogled iz kuta njegovih očiju i ono nešto zaiskri u meni i ruke bi najradije... stresem se. da, ponekad, prošlost.

onda... korak, dva, osmijeh, slegni ramenima, okreni glavu, odmahni rukom i kao da ništa nije ni bilo.

i život ide dalje. kao i uvijek.

mirnija sam, usprkos svemu.

objavio/la Anisa u 12. listopad 2011 2:22:48 | 0 komentara

something shifts, something settles

i onda, i onda imam dana kada ne znam. jednostavno ne znam.

dani nisu loši. pretežno su okupani poslom (oko kojeg naravno znam kukati tu i tamo, ali uglavnom ga odradim dobre volje), familijom, i prijateljima. život ide, zar ne?

pa ipak.

počelo me nešto svrbiti u pozadini. nešto grebucka i tupka po stražnjim vratima. nisam još sasvim sigurna što točno i ne mogu to definirati tako lako, ali možda bi to mogla nazvati promjenom. onaj moment kada osjetite da se nešto, nešto dogodilo. nešto je lagano škljocnulo, kliknulo u vama i osjećate to, samo još ne znate što točno.

doći će i to otkriće na red.

zasada, generalno gledajući, jedino što me smeta je to što i dalje u tom kutu mene vreba ona stara ljutnja i razočaranost. i samo čekam moment da se sve prelomi i ispolji van. a ako me osjećaj ne vara, skoro će. postoji određen broj koraka koji mogu napraviti, i takve stvari držati u sebi dok mi konačno ne pukne film. vrpca u glavi mota i mota momente gdje sam se naljutila a zadržala jezik za zubima. gdje nisam ništa rekla i ništa napravila jer većinu puta nije niti najbolje mjesto, niti najbolje vrijeme ili pak jednostavno ne želim povrijediti osobe sasipajući im sve u lice.

prošlog petka primjerice smo imali u ekipi jednu svađu. i ispuhala sam jedan dio negativnih ljutih emocija, osjećala kao da mi je pao metaforički teret sa srca. rješeno. disala lakše. zato zaista mislim da ću morati i ostatak rješiti.

ujedno, danas sam napravila nešto što još neću podijeliti sa nikim, jer čekam da vidim kakav će ispasti rezultat.

još jedna misao - lovim se sve češće kako mi jednostavno nije stalo. netko mi nešto kaže, dobro ili loše ili miks istoga i ja sam apsolutno ravnodušna. slegnem ramenima, okrenem pogled, nešto kažem što mislim da je prigodno situaciji, ali ništa se ne događa u mojoj glavi kao što su popratni komentari ili komešanje emocija u srcu. ali baš ništa se ne događa.  straši me ta hladnoća kojoj sam se obvila i kojom uredno gradim zid oko sebe. no, znam i zašto.

potreban mi je taj zid sada - ili zasada barem. trebam ponovno podići svoje obrane, kako bi dokraja podigla samu sebe iz pepela u kojem su me ostavili od proteklog ljeta. a teško je dizati se iz temelja dok bez obrambenog  zida i dalje primaš udarce protiv kojih se ne možeš zaštiti.

dobro sam rekla prije - postajem utvrda. i koliko god me to na jednom levelu strašilo, ujedno me i ohrabruje. neka. neka sam utvrda.

ako ništa drugo, barem me to većinu mojih sati čini mirnijom. a mir je nešto što već dugo pokušavam povratiti u sebe.

i to nešto što kucka i čeka pred stražnjim vratima... čekam da se pomakne i da se smjesti.

čekam.

objavio/la Anisa u 25. rujan 2011 1:07:46 | 4 komentara

hell hath no fury...

Imam opet one dane kada je teško kontrolirati količnu ljutnje u meni. Mislim da bih sasvim fino mogla biti mitska Furija.

Situacija je takva da sam htjela napraviti  nešto dobro, nekome dobro, a nakraju je to sve završilo tako da mi se vratilo nazad u lice. Ili proverbijalni nož u leđa.

And now, I'm just kind of angry.

Čini mi se da puno previše luda i da gutam puno previše loših stvari, trpajući ih ispod tepiha samo zato jer ne želim sukobe. Najgori su mi sukobi s ljudima koje volim, ali ako se nastavi ovim tempom, bit će prijeko potrebno.

objavio/la Anisa u 9. rujan 2011 15:14:52 | 3 komentara

end in making

To je prije svega strah.

Najobičniji strah.

Stvara kilometre i kilometre čvorova u trbuhu, grči prste, čini ju nesposobnom za išta osim...

Snažna senzacija pokušaja i neuspjeha se složi na njenim leđima kao meki šal od vune, ali teži više od pokretnog vlaka. Primi torbu desnom rukom, lijevom utrpava majicu, jednu, dvije, četka, maramice, parfem, krema, novčanik - desna ruka otpusti ručku torbe, primi njeno čelo. Lagano je orošeno, i šiške su joj se zaljepile pri kruni glave; nespretan izdisaj iz usta prema gore ih ne pomakne ni milimetar. S dva prsta pritisne desnu slijepoočnicu i nakratko zatraži da je prođe glavobolja i mučnina koju osjeća u dnu sebe. Uhvati jaknu desnom rukom, lijevom prebaci poklopac torbe i spusti sve na stolicu sa strane.

Njene ruke krenu izravnavati plahte na krevetu - gore, zategni, dolje, zategni, povuci s ove strane na desno - to je barem lako. Dok joj prsti putuju prema jastuku primjećuje da joj se lagano tresu ruke - na moment se pita da li bi mogla poravnati tragove nesanice ispod svojih očiju jednako kao što je to napravila s plahtama, kao što bi htjela napraviti i sa zjapećom rupom ispod svojih rebara. U njenog glavi su slike prošlosti - vruće i teške, sjaje se odmah ispod površine ako znaš gdje zagrebati, toliko privatne i njene, stvari o njima koje je zadržala za sebe, samo za sebe i isključivo sebe - sad joj se vrti i skoro joj je zlo. 

Nije otišla - baš kao i što je obećala - tu je, sigurna, zdrava, živa. Možda i ne baš. Pita se kada je došlo do praga gdje ona može osjetiti njegov pogled čak i kada zna da ne gleda. Njegove oči su na njoj, tihe i zauvijek prisutne, budne. Toliki level zaštite bi je trebao učiniti da se osjeća sigurnom, ali strah i dalje širi svoju hladnoću niz njena leđa svojim ledenim prstima, obojanim sivilom i bijelinom,  a znak koji je ostavio na njenom srcu je poput užarene tetovaže koja gori sve više sa svakim neuspjehom izvlačenja iz ove situacije. 

"Hoćeš li?" On upita sporo, glasom koji zvuči umorno, daleko i bez emocija. (Hoćeš li ostati ili otići?, ona smatra da je pitanje, koje on nikada neće izgovoriti do kraja, a posebice ne naglas). Pogleda ga iz kuta očiju i može zamisliti kako se usred njega stvara jedna velika rupa koja guta sve, sve, sve - njega, nju i sve što ih čini. Ponekad (kao sada) ona je sasvim uvjerena da njega ne čini ništa - da je preprazan, prehladan, preoštar i da je stvoren samo za to da nju povrijedi. Ponekad je on sve što joj treba u životu, jedino što joj treba u životu. Zvuči ludo. Možda i je luda.

Ali u tišini njenih samotnih noći, okupana u osjećajima gdje se njene želje i snovi zapliću jedno o drugo i spotiču kao da nisu nikada niti naučili hodati, ona će zanemariti tu rupu, ružnu odvratnu bespovratnu rupu, raširiti će svoje ruke, stisnuti, povući i odlučiti.

"Da." 

Djelo je urađeno, obećanje je dano - pomalo je bezukusno na njenom jeziku, pomalo smrdi na raspadnutost ako udahne, pomalo slomljeno i slatkog kajanja na njenim usnicama. Što je napravljeno je napravljeno je napravljeno, a ona je žena koja poštuje svoju riječ jednom kada je da.

On je pogleda iskosa, i ona mu dopusti da je uvuče u dubinu tih očiju, i zna da se on pita na koje pitanje je odgovorila potvrdno, ali neće niti to reći na glas. Zvuk sobe i novih početaka joj zvoni u ušima, a miris propuštenih prilika leži u njenim koracima, baš kao i težina u srcu koja pođe za njom u njenoj torbi, pažljivo prebačenoj preko desnog ramena.

Ona zna što je obećala. Ona zna. I to znanje, ta puna spoznaja je kao vatra u njenom grlu, koja pleše na jeziku, pleše i pleše i pleše, kao da joj se ruga - glazba na koju pleše je ona koja uvijek svira na kraju nečega. Na stvaranju kraja. Čijeg? Njenog, ili njegovog? Njihovog?

Neki to zovu rad u nastajanju, ali ona to zove stvaranje kraja jer to je točno to što ovaj moment je - nešto što se mora završiti, izvesti i prenijeti preko završne linije i onda naglo odrezati.

On još kao da čeka nešto od nje, čak i dok je njena lijeva ruka sigurno smještena na kvaci od vrata, dok desna grčevito drži naramenicu torbe. Prsti stisnu, povuku dolje, i jednom nogom je već kroz vrata, napola na suncu, a napola još uvijek u tami sobe.

Okrene se i žmirne prema njemu, pogleda ga u vječnosti sekunda pa napokon izusti:

"No, idemo li?"

Uvijek je puno lakše vidjeti stvari koje zapravo ne postoje, i zato se ona nikada više nakon tog momenta ne pita gdje je početak i kada je točno nestao sa horizonta.

objavio/la Anisa u 29. kolovoz 2011 15:37:57 | 3 komentara

... dog days are over.

Prošlo ljeto. Ah.

Bilo je predivno. Po prvi puta u svom životu sam bila u Dalmaciji. Nas pet cura u jednom autu - krenule smo u 4:00 am iz Zagreba, a na destinaciju došle u 1am idući dan.

Primošten - Zadar - Split - Omiš - Hvar. Predivna mjesta i zahvalna sam što sam imala priliku posjetiti svako od njih, proći ih, naslikavati i sanjariti. A slikala zaista jesam - 1800 slika, jer sam manijak sa fotićem. Posebice ako sam negdje gdje još prije nisam bila.

Potom sam dobila prošli vikend priliku da odem do Poreča na Poreč24sata feštu - iskupala se (obavili i noćno kupanje isto, ulala, bilo fino toplo more), isunčala se, zabavila se.

I sad stvarnost.

Bijeg ljeti uvijek kratko traje nažalost. I koliko god je ljeto bilo fenomenalno, a zaista je, ne mogu ne reći da je ona tiha bol i dalje ostala. Nije se nikamo maknula, samo se sakrila nakratko. A Zagreb je budi samo šaptajem ulica i sjećanjima koja naviru na svakom koraku. Dođe mi da pobjegnem na more opet nekamo, daleko daleko.

Možda dogodine nestane kompletno.

Zasad, završavam godišnji, uhodavam se u stvarnost i ...

objavio/la Anisa u 26. kolovoz 2011 0:46:09 | 0 komentara

if home is where the heart is....

i'm then, seriously screwed.

u zadnje vrijeme čujem tračeve o sebi. što izmišljene, što da se dalje proširilo nešto što sam usputno spomenula u razgovoru, ili jednostavno rekla. neki tračevi su smiješni - ali neke stvari? ne. ne želim da se to dalje prepričava i priča i širi.

opekla sam se i previše puta na tračevima o sebi, i jednostavno ne volim da se na taj način o meni priča. sad, znam onu staru: bolje da pričaju i loše o tebi, nego da ne pričaju uopće; ali hvala lijepa, ja bi radije da ne pričaju uopće onda.

a ma šta vas boli briga? zaista mi više idete na živce. neću ništa reći. ništa vam više neću govoriti, otkrivati i izlagati, a posebice se neću pravdati, vi znatiželjne babe i prekomjerne tračare.

"because, what goes on between us - is ours."

točka. kraj priče. ne znate nas. ne znate zašto smo bliski, niti na koji način i koliko točno povezani i na kojem levelu. ne trebate niti znati, ne tiče vas se! davno prije sam napomenula: moja stvar. njegova stvar. ultimativno - naša stvar.

molim vas lijepo, držite se dalje od nas i toga svega. jer iduća osoba koja mi postavi određeno pitanje će dobiti šaku u glavu. bez upozorenja. jedino upozorenje će biti to što će moja šaka letiti prema vašem licu. to je sve.

moje. njegovo. naše.

objavio/la Anisa u 26. lipanj 2011 3:41:01 | 3 komentara

Safety switch off

Samokontrola popušta.

Nespavanje, hrpa briga, hrpa posla i svega čine svoje. Postaje teže kontrolirati emocije i potencijalne minutne ispade. A razočaranju nikad kraja. Ljutnji nikad kraja. Boli nikad kraja.

Pomalo mi je smiješno što neke lekcije moram učiti konstantno isponova. Nisam osoba koja će u ljudima konstantno gledati zlo. Ne očekujem od ikog da mi zabije nož u leđa, da me laže, da me prevari, da mi nanosi ikakvu štetu. Možda zato je nakon što se to dogodi val tuge i svega popratnog ostalog poput tsunamija.

Posebice ne očekujem od ljudi  da me uzimaju zdravo za  gotovo. A to se događa u zadnje vrijeme.

"... and now, it's finally starting to burn."

objavio/la Anisa u 21. lipanj 2011 23:52:02 | 2 komentara